Prva su grupa: Rimbaud i Lautreamont. Dodaju im, pomalo, na rubu, i Baudelairea.
Druga su grupa engleski preromantici. Počinje se Edwardom Youngom (1683-1765), a povezuje se s gotskom novelom ili bolje romanom užasa, Horatiom Walpoleom, Annom Radcliffe, Mathurinom, M. G. Lewisom, Clarom Reeve. Sve je to nabačeno i doneseno s dosta kaosa, i ako mi vežemo i sređujemo njihovu kritiku, ona kao čudom biva mnogo preglednija, mnogo čitljivija.
Pravo da se kaže fenomen Rimbaud je odlučan. Rimbaud je otprije poznat, o njemu je nešto malo pisao Matoš kod nas (u predratnoj „Hrvatskoj Smotri“). Od 1918. Rimbaud je porastao u Francuskoj u diva, a i u Njemačkoj se pojavio na pozornici sa aureolom heroja. Praktički smisao s kojim se mladi Rimbaud okanio poezije dostojan je najvećega priznanja. Neosporno je također da su francuski nadrealiste u analizi i studiji Rimbauda dali svoje najljepše rezultate, vrhunac svoje kritike. To je njihov zamjerni uspjeh. I uskrs Lautreamona je djelo nadrealista. No vidi se da nisu razgraničili i razvrstali relativnu plodnost ili značenje jednoga ili drugoga pisca, te ta njihova jukstapozicija ispada neka vrsta stilskoga darmara. Ne treba zaboraviti da su prvi nadrealiste bili vrlo mladi ljudi, skoro žutokljunci, daroviti derani s napadačkim izazovom, kojima se žurilo da publici pokažu opseg svoje načitanosti i svoje katkada dosta površne naučne ambicije. Nadrealistička kritika ne privodi nikada sasvim kraju do obračuna. Data je više elementima sviđanja i raspoloženja. Ona je u mucanju, onda kad su već pružene gotove riječi, rješenja. Uz Rimbauda se može složiti Baudelaire, a u naročitom smislu još i bolje Nerval. U shvatanju izvjesne srodnosti i zajedničke crte među ovim piscima mi se možemo složiti, uz dodatak da stvari treba tjerati dalje dok ne izađu na čistac. U kasnijem naraštaju nadrealiste prihvataju Charlesa Crosa, Germaina Nouveaua, Stefana Mallarmea, pa onda Jarrya, te najzad Apollinairea i Reverdya. Na taj način nadrealizam nije potpuno tačno odredio graničnu crtu sa simbolizmom i kubizmom. Mallarmea danas nastavlja zapravo Paul Valery, a sam Mallarme je zapravo značajni stilski i virtuozni pretstavnik parnasizma. Jarry je fantesista, s više humora nego poezije, a kubiste nisu se ni izdaleka bacili tako temeljito na studij potsvjesnoga smatrajući duševni život naprosto geometrijom i algebrom.
To su donekle bliže preteče nadrealizma, a dalje preteče jesu u kolu engleskih preromantika. Young pjeva ponoćnu noć, smrt i melankoliju, grob u duhu pobožnosti i metafizičkih briga. Zanimljivo je da su se propovjednici dijalektičkoga materijalizma obratili ovome osjetljivome svećeniku. Puritanske lekcije i asketski pjesmotvor ne smetaju Youngu da bude monden, da uzme grofovu kćer. Jedna napredna spisateljica spočitavala je Youngu njegov psihološki namješteni stav, dotično neiskrenost. Young je bio onaj koji je evropsku poeziju poveo u grobove i katakombe, u doba kad se u poeziji, na domaku strašila i aveti, oglasila noćna jejina, kako se nekada, vrlo davno, po prvi put u slobodnoj šumi oglasila saksonska kukavica. Još čudnije stoji sa tvorcima romana užasa (kako Francuzi kažu: le roman de la horreur, genre terrifiant). Walpole, sin jednoga ministra u eposi korupcije, u svojoj prepisci koja se proteže na 60 godina života kulturni kozmopolita upućen u sve diplomatske tajne, u svojoj velikoj kući sakupljao je umjetnička djela i anegdote o slikarima, pa je s njegove strane bila puka ćudljivost i neočekivana gesta što se pojavio među tvorcima preromantičkoga romana. Otrantski dvorac, djelo jednoga skeptika i cinika u stvari je uspjela mistifikacija kojoj danas teže opraštamo što su se u njenom potomstvu javili beskonačni romani Waltera Scotta. S gospođom Radcliffe mistifikacija užasa znači napredak sentimentalne tehnike. Ima u njoj supranaturalizma, ima možda magije, animizma ili fetišizma; ima i melodrame. U Lewisovu djelu Ambrosio, or the Monk (1795), supranaturalizam melodramski insceniran vodi do satanizma, do žmarka užasa, do žmarka čulnosti, do žmarka tjelesnog gađenja. On je i njemačke balade iskoristio u svrhu engleske poezije terora. Ne znamo kako se po toj logici nije našao nijedan nadrealista da Historiju kalifa Vatheka ubroji u rad pretšasnika nadreailzma. Vathek je neimar, uživalac i bezbožnik, njegova istorija, pjesma orijentalne autokrati je i moći Iblisa koji uvodi u carstvo i blago preadamita, a sam autor William Beckford bio je pravi paša, najbogatiji sin Engleske, potomak gusarske klase, koji je život iskoristio gordije i sa intenzivnijim uživanjima nego Brummel, Dequincey ili Wilde. I on je bio fantastički neimar na posjedu Fonthill opatije.
Izvor: Tin Ujević, Kod g. Andre Bretona: Razmišljanja o nadrealizmu kao životopisnom fragmentu (Pregled, Sv. 131-132, Knjiga X, God VIII, Sarajevo, novembar-decembar 1934., str. 590-592)